“Hey hey polakše malo” – uzalud poviče sneni radnik u plavom radničkom odjelu trpeći njegovu prljavštinu, smrad, još jednu dnevnu smjenu, još jedan dan prije vikenda i već polako tradicionalnog ribolova subotom sa ekipom iz 3A hale goleme željezarije koja polako prerasta u pravog diva za jurećim aston martin Vanguishem perjanicom britanske automobilske industrije koji riskantnim potezom izbježe radnika u 5 sati ujutro na putu prema željezničkoj stanici!

Uz škripu kočnica, istovremenu zvonjavinu mobilnog uređaja i provjeravanja papira potrebitih za ovaj rani i iznenadni sastanak u žurbi izlazeći iz auta i u još većoj žurbi ulazeći u modernu novu zgradu uz očito uznemirenog čuvara kojeg su sve te krupne korporacijske zvijeri prekinule u noćnoj smjeni žureći se i ignorirajući njega i njegov položaj u očuvanju sigurnosti još jedne u nizu novonastalih kompanija sumnjivog podrijetla i još sumnjivijeg poslovanja!

“Dobro jutro” – reče ulazeći i sjedajući u jednu od onih velikih uredskih udobnih stolica koje čovjeka tjeraju na spavanje a ne za aktivnost i rad ujedno polažući hrpu papira na stol koji će se pokazati kao potpuno nepotrebni jer je očito sastanak počeo i očito su već neke odluke donešene!

“Dragi kolega u kratkim crtama ću vam objasniti čemu ovaj rani sastanak i koje smo mjere već poduzeli u cilju očuvanja golemih sredstava koje smo uložili a kako se ispostavilo, dopustite mi na izrazu u projekt za kojeg bi bilo bolje da smo guzicu s njima obrisali. Naime radi se o našoj investiciji u koju smo svi vjerovali i polagali puno nade i novaca a koja je svima nama znana kao Šeki. Šeki nakon današnjeg neuspjeha je nažalost potrošio sve kredite koje je imao kod nas i došlo je do toga da smo primorani odustati od daljneg financiranja njega i njegovog nazovimo ga tima. Bio sam toliko slobodan da pošaljem svog šefa osiguranja i da na lijep način objasni gospod hm.. Šekiju kako stvari stoje i kako ulagači nisu ni malo zadovoljni njegovim rezultatima a svi znamo kako moj čovjek uvjerava onoga tko je to na bilo kakav način i zaslužio!”

“Gospodine predsjedniče ali ako mi dopustite objasnio bih i niz okolnosti i nezgoda koje su dovele gospodina Šekija do ovog nezavidnog položaja u kome se našao” – usudi se progovoriti uz neugodno znojenje dlanova mladi čovjek još uvijek osjećajući nelagodu kašnjenjem na sastanak!

“Nikakve nezgode i okolnosti nas kao ulagače ne zanima, nas zanima naš novac a to je u ovom slučaju uludo potrošeni novac, svima nama znana valuta koja se u ovome slučaju zove Šeki” – uz odobravanje završi predsjednik – “od ovog trenutka Šeki za nas ne postoji a i njemu bi bilo bolje da se pomiri s tim kad Boris s njim završi!”

Negdje na samom početku sastanka u drugom djelu grada se pakuju kamioni sa opremom televizijskih ekipa, sponzorski kamioni, ispred boksova se guraju veliki kamioni sa ukrašenim imenima vozača i njihovih timova samo ispred Šekijevog boksa je sve nekako usporeno, bezvoljno i kako su poslije ljudi nakon par čašica viška pričali kao da se ona zlokobna magla pustila, kao u horor filmovima. A horor se i dešavao! Već pri samom kraju pakovanja, pospremanja i kada su sve druge ekipe polako otišle ostavljajući samo nekolicinu beskućnika koji su skupljali plastične boce koje će sutra prodati i priuštiti si za zarađeni novac dvije – tri kutije cigareta zaustavila su se dva crna blindirana mercesesa iz kojih je izašlo šest u crna odijela odjevenih muškaraca od kojih su četvorica odmah otišla rastjerati ono malo ljudi što je ostalo oko staze dok su se dvojica u dugačkim kaputima šuteći zaputila u boks.

“Opa, pa kakva tmurna atmosfera ovdje” – reče niži od dvojice i odmah davajući do znanja da je on glavni usput pogledavajući boks i trljajući ruke u skupocjenim kožnim rukavicama. “Ha Šeki” – ni negledajući u Šekija poviče njemu koji je sjedio uza zid sa glavom među nogama i rukama nervozno prelazeći po kosi, čineći to tako sporo da je svima i na pogled bilo jasno da je psihički gotov. “Ha Šeki” – dođe do njega lagano hodajući niski muškarac i nimalo ga lagano nogom udari po lijevoj nozi a Šeki se od siline udarca ispruži na bok uza zid!

“Gotovo je Šeki a i ti si gotov, neke moćne ljude si raspizdio” – reče podižući Šekija sa poda uz ni najmanje vidljiv napor smještajući mu desnicu u trbuh a lijevom šakom ga u padu precizno pogodi u desno oko koje se isti tren zatvorilo.

“Nemože to tako” – reče stari Šekijev prijatelj zadužen za ispitivanje bolida prije nego se Šekiju davao na probu i krene prema njima ne obazirući se što drugi čovjek lagano rastvori kaput pokazujući crnu pumpericu.

“U redu je stari moj, gotovo je, idi kući ženi i djeci. Vidimo se u nedjelju na rođendanu” – poviče mu Šeki i sva trojica ga popratiše pogledom dok je nevoljko odlazio iz boksa.

“E sad kad smo sami mi ćemo popričati Šeki mo”j – uz udarac u lice lijevom pa desnom šakom i uz lomljavinu nosa i zubiju reče šef osiguranja istovremeno dajući do znanja da i neće baš biti puno priče. Nakon sat vremena izlazeći iz boksa gledajući u ruke i rukavice koje su bile poderane od udaraca niži od njih reče kako mu je Šeki poderao rukavice i što je najgore vrijede više nego on!

“Što se ono događa, tko ono vozi” – upita voditelj održavanja staze Aston cadet u čudu gledajući gdje bolid kruži iz kruga u krug povećavajući brzinu i sve riskantnije vozeći.

“Daj safety car brzo” – poviče kolegi – “dok nije nastradao, treba ga maknuti.”

Izlazeći iz boksa uspjeli su samo vidjeti bolid koji je prošao kraj njih, neprimjetno kočenje na šikani ponovno dodavanje gasa kad su i sami ušli u šikanu uključivši sva moguća upozorenja da se zaustavi dok je Šeki upravo sa 175km/h ponirao na brzom djelu staze, zahvativši malo trave tjerajući bolid da proizvede zvuk od kojeg se krv u žilama ledila kad su okretaji otišli u crveno i kao da je znao da je gotovo. U zlokobnih par sekundi, par sekundi tišine koje kao da odaju počast onome što sljedi zabio se bolid u zaštitnu ogradu, prevrčući i otkidajući djelove ograde i bolida se da bi se konačno zaustavio kod posljednje krivine prije ciljne ravnine u oblaku prašine!

Kamere u Safety caru su zabilježile da je netom prije udara u ogradu Šeki digao ruke i poslije su se kleli da su smijeh čuli kao i da kada su stigli do njega da mu je bio osmijeh na licu ili bar onome što je ostalo od lica nakon što su ga ostavili dvojica ljudi iz boksa. Uglavnom kažu da je završio onako kako je i živio, na stazi, u bolidu i osjećaju moći kako samo brzina može dati…