Preživjeti vlastitu homoseksualnost
Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj donosi opsežne i ispovjedne intervjue homoseksualaca i lezbijki različitih generacija, koji potresno svjedoče kako je to biti ‘drugačiji’.
Te ispovjedne, istrzane rečenice potpisuje Krešimir, hrvatski građanin rođen 1954. godine, koji se kao i brojni drugi homoseksualci njegove – a i starije pa i mlađe – generacije ‘trudio da se uklopi’ potiskujući ono što ga je temeljno određivalo.
Njegove su rečenice izgovorene u dugom nizu intervjua koje su aktivisti Domine/Queer Zagreba obavili s nekolicinom homoseksualaca i lezbijki iz Hrvatske i ugradili ih u nedavno objavljenu knjigu naslovljenu Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj.
Javni WC na Trgu bana Jelačića je sredinom prošlog stoljeća bio mjesto pronalaska partnera
I taj strah nije neopravdan, jer praksa pokazuje da su roditelji, u nekoj neobjašnjivoj logici svojih očekivanja, samo zbog homoseksualnosti spremni odbaciti vlastitu djecu.
Onaj dio društva koji je represijom, odbacivanjem, omalovažavanjem, stigmatiziranjem, emotivnim i fizičkim nasiljem ‘omogućio’ da nastane ovakav materijal za Usmenu povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj bi si trebao postaviti pitanje koje psihologinja Iva Žegura u knjizi Comig out navodi: “Koji dio vas osobno, vaše duše, vašega identiteta pogađa homoseksualnost?“
Citati iz knjige:
Kad je u pitanju moj identitet da se tu stvara jedan razdor u meni i da to nije prihvaćeno i da ja onda molim Boga u stvari da se promijenim, da ujutro kad se dignem da ja ne budem takav, da postanem normalan, da postanem zdrav, ono, da ne budem što god jesam. (rođen 1973.)
…jer stalno imam neke egzistencijalne strahove koje projiciram 24 sata. Povezano je s tim da neću imati dovoljno uspjeha u životu. Da neću moći dovoljno zarađivati zato što sam… da neću moći dići kredite, da neću moći imati prava kao što svi drug ljudi imaju, da neću moći ostvariti penziju nekakvu, da će to utjecati na mene, da će me samo spuštat dolje na društvenoj ljestvici, i kada počnem negdje napredovati, da neki ljudi koji to saznaju, da će me vući nazad… (rođena 1972.)
plašila me ta vrsta neizvjesnosti – da li gayeva nema zato što ih nema ili su svi loše završili pa se o njim ne govori, kao što se izbjegava spomenuti one koji su skončali život sramotno ili zločinački. (rođen 1960.)
Ja se ne bojim sebe. Nego se bojim okoline. (rođena 1972.)
Uvijek sam se osjećao nekak’… da to nisam ja. To nisam ja… (rođen 1960.)
Ako se u okolini u kojoj radim sazna da sam to što jesam, sve kvalitete će biti u sjeni te činjenice, tog mog seksualnog identiteta. (rođena 1972.)
Mislim da bi nekakvo otvoreno otkrivanje tog identiteta bliskim osobama, mislim sad na porodicu, njima nanijelo neku bol. Tako, hoću ih jednostavno poštedjeti tog. (rođen 1955.)
Imaš stalnu prijetnju i fizičko nasilje… Naučiš se kao nekakva vrsta antilope ili srne, tako nešto ranjivo, naučiš se uvijek gledati iza leđa što se događa. (rođen 1969.)
