Predsjednica skupine u kojoj je sada 16 aktivnih zlatovezilja Nada Zubić je sigurna da su kao skupina svojevrsna snaga i da bi bilo odlično imati svoj prostor u kojemu bi radile, izložile radove i čak napravile stalni postav. Za sada su izradile vitrinu s zazličitim izlošcima u općinskoj zgradi i Hotelu Zdjelarević, a o poslu zlatovezilja kaže: – Za sada se sastajemo u općinskoj vijećnici i načelnik Petar Lovinčić je uvijek pun razumijevanja za naš rad. Sigurna sam da će nam pomoći u nalaženju i uređenju prostora udruge. Natjecali smo se za proračunska sredstva, nešto dobili i pomno ih rasporedili. Drugi način priskrbljivanja novaca za rad udruge su natječaji na koje se javljamo s našim programima. Za sada smo u nekoliko navrata uspjeli a planiramo tako raditi i dalje.

Zlatovezilje usavršavaju ono što su naučile od svojih mama i baka a koliko su uspjele na samom početku rada udruge je pokazala nagrada Hrvatske turističke zajednice za najbolji suvenir. – Htjeli bismo što više mladih uključiti u posao zlatoveza a pokazalo se da je najbolje surađivati sa školom, jer je i naša sekcija potekla iz osnovne škole. Kada se počne od malih nogu ručna izrada zlatoveza je najbolje prihvaćena. Naše nade su najmlađe članice: Antonija Gubić, Martina Dujmović, Marinela Terihaj i Marina Mačaš, nastavila je pričati predsjednica Zubić. Za boravka u Brodskom Stupniku prava je sreća da smo kod škole sreli učiteljicu Ranku Banoža koja je istnski zagovornik zlatoveza, vodi sekciju učenika od prvog do četvrtog razreda u školi a ispričala je i anegdotu. Ove godine vodi prvašiće i u razgovoru o slobodnim aktivnostima za zlatovez su se prijavile djevojčice, ali i svi dječaci! I ne samo prijavili nego i pripremili okvire za izradu zlatoveza! Udruga žena je voljna pomoći školarce, donirati materijal, ali im i pokazati umijeće zlatoveza, te konačno izložiti sve njihove radove.

Za zlatovezilje je okupljanje, ali i rad kod kuće, te priprema za brojna putovanja u Novu Gradišku, Požegu, Zagreb, Pakrac, Kutjevo… svakodnevni posao. Same pronalaze partnere pa su se pohvalile suradnjom, osim s Općinom i Hotelom Zdjelarević, sa Županijskom turističkom zajednicom, Hrvatskom gospodarskom komorom… same su pripremile promidžbeni katalog a imaju svoje mjesto i u katalozima županijskih gospodarskih komora pa odlaze na mnoga događanja, izlažu svoje radove, zapažene su i sve traženije. Sada im je najbliži i vrlo interesantan Katarinski sajam.

– Mi se samofinanciramo, zadovoljno su o svome radu govorile zlatovezilje, jer ponešto prodaju i od te zarade pomažu udrugu, ali i svaka svoju obitelj. Ne čudi da žele i stručne ocjene a posebno priželjkuju da prof. Zvonimir Toldi pogleda njihove radove, kaže svoju ocjenu i usmjeri ih u daljnjem radu. Dio usavršavanja je i uspoređivanje sa starim radovima, koji bi jednoga dana mogli biti povijesni dio njihovog postava. Nažalost puno tog starog ručnog rada propada i čuva se daleko od očiju, u škrinjama i ormarima. Kada bi dobile određena sredstva otkupili bi ih i sačuvali.

Tko su stupničke zlatovezilje? Dio ih je zaposleno, dio su sezonske radnice, a sve su majke i domaćice.

Jasminka Dujmović je potpredsjednica i pomaže najviše u kreiranju motiva. Oslikava staklo i dopunjava sheme: – Domaćica sam, volim crtati i oslikavati staklo. Nisam završila akademiju a slučajno sam otkrila da dobro crtam kada je komšinica zatražila da joj nešto nacrtam. Prvu bocu sam oslikala 2005. godine i što više radim imam više ideja, pa sada oslikavam čašice, čokanjčiće, drvene stalke a zlatovez mi je prava ljubav. Sve što crtam mogu i napraviti u zlatovezu a volim raditi nešto novo.

Njezina prava nasljednica je kći Martina (počela je u trećem razredu a sada je učenica šestog) stalno je uz nju, putuje i već je zaradila svoj prvi džeparac od zlatoveza.

Zlatovezilje iz Brodskog Stupnika jedine na Brodsko-posavskoj županiji, kao skupina i udruga, ručno rade zlatovez i to stalno ponavljuju na svojim brojnim putovanjima. Svaka radi drugačije i u tome je ljepota njihovog rada koji nije poput mašinskog savršen, nego svaka žena u svoj rad unese nešto svoje. To su sve unikati pa smo u izradi vidjeli kravatu s motivom šljive, slavonske motive tamburica na različitim uporabnim i ukrasnim predmetima, groždže, šešire… na različitom materijalu a ako je tanji stavljaju ispod flizelin. Za konac imaju svoju dobavljačicu na tržnici, koriste i pozlaćenu žicu, federe, limiće, pulice… razne dodatke … a onda je svaka žena kreator. Dio radova stavljaju na okvir a još izrađuju ukrasne kutije, šeširiće za boce… Počele su sa slikama, prešli na broševe, narukvice, remenje… pa Jasminka naglas pita: – Zašto ne bi mladi nosili zlatovez? Kada vidim djevojke po gradu s nekim detaljom, zadovoljna sam.

Zlatovez kao i ostali ručni rad žene najviše rade zimi a Đurđica Jurić, koju su predstavili kao glasnogovornicu udruge, je ispričala: – U početku sam radila veće slike, peruniku, šahovnice… a prošle godine je moja slika “otputovala” čak u Australiju. Imam troje djece i puno obaveza i obitelj nema uvijek razumijevanja za moj rad. Uspijem dnevno odvojiti sat do dva najviše za zaltovez, jer nisam uvijek skoncentrirana. Kada me počne hvatati nervoza bolje je prestati. Na izložbama i sajmovima često izdaleka gledaju naš rad i volim pozvati ljude da ga vide izbliza i tada stalno ponavljam da je to ručni rad. Razlike naizgled nema, strojni rad je savršen, ali ovaj ručni je puno teži, kompliciraniji, sporiji, ali je svaki unikatni, poseban, ljepši… i zato sam ustrajna.

Milka Barac, zvana Mica ima najduže iskustvo u ručnom radu: – Bila sam u Požegi, Kaptolu, Kutjevu… posjetitelji su bili oduševljeni. Svi su se divili i pozvali nas u Pakrac, na sajam obrtništva, jer očito kod njih nema zlatovezilja. Svaki posjetitelj je zastao i divio se našim radovima.

U šali je zovu zlatnom kokom, ali i pravom majstoricom, jer je ručni rad počela raditi u prvom razredu osnovne škole a sada je umirovljena trgovkinja, rodom iz Starog Slatinika. Zlatovez danas obožava a on je, kaže, opušta.
Pred nama je Katarinski sajam koji za zlatovezilje ima poseban čar. Vole putovati i zadiviti sve, no žele biti poznate i uspješne i kod kuće, što je često najteže. No, kako same kažu, ne posustaju, nego traže uvijek nešto novo i drugačije za ručni rad savršenije. (Posavska Hrvatska)